Приказивање постова са ознаком Zivot. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Zivot. Прикажи све постове

петак

Lepe uspomene te podsecaju na to da da je zivot bio vredan zivljenja...a one ruzne te podsecaju na to, da si usprkos svemu, bio dovoljno snazan da nastavis dalje...

Dame ...

 Nekada davno, dama je predstavljala odraslu ženu, ženu lorda, gospodara imanja. Isprva se mislilo samo na viši stalež, da bi nakon toga ovaj pojam obuhvatio sve odrasle žene. Ipak, žene višeg statusa su bile zadovoljne da ih, jednostavno, nazivaju ženama, dok su one sa dna društvene lestvice preferirale da ih indentifikuju sa damama.
 Kada neko pomene “dama”, ta reč nas asocira na uspešne žene sa dobrim manirima... na naše bake i prabake iz nekog drugog veka. Sve su se one trudile, i dalje se trude, da budu najbolja verzija sebe, po pitanju fizičkog izgleda, materijalnog i društvenog statusa. Put ka toj destinaciji neretko nam donosi nezadovoljstvo. Žene treba da rade na sebi. Tajna je, naravno, u njihovom ponašanju i kako ono utiče na svet oko njih. Dama potiče od "Dame", što je u engleskoj ekvivalent kod žena sa "Sir", tj. titulu viteza. I dalje je u upotrebi. Kod nas se koristi uglavnom za ono što u engleskom predstavlja pojam "lady". Meni je samo strašno što danas svaka odrasla ženska osoba naziva damom a da ni ne razmisli da li poseduje bar neke od kvaliteta Dama je nežna, brižna, stroga, odlučna, pouzdana, lojalna, pažljiva i duhovno lepa ženska osoba. Takođe, istrajna je u svojim stavovima i ne kroji ih na osnovu stereotipa ili predrasuda bilo koje vrste. Svaka njena osobina nije ni na koji način prenaglašena, već su sve u potpunosti srazmerne.
 ....Dame su dragulj, te ih je kao i dragulje teško pronaći. Retke su....:)



 Obale dve, a jedna reka,
 desna je levoj tako daleka.
 Spojiti njih, njihove ljude,
 da desna levoj bliska bude....
 Osim što spajaju obale, ljude, narode, civilizacije ... mostovi služe
 i za zbližavanje "srodnih duša sa suprotnih obala"

 .............((((,,
 .........¸,o¤°``°¤o,¸
 .........(....©¸¸©....)
 .....oOO—`*´—OOo.............

четвртак

Šta li će u nama prevagnuti?

Šta li će u nama prevagnuti?

 Bore se Raspusnost i Stega,
 Lajavost i Uzdržanost,
 Dužnost i Olakost,
 Plačljivost i Okrutnost...
 Pobožnost i Huljenje,
 Mrs i Post...

 Veselost i Tmurnost,
 Razvratnik i Vernik,
 Učitelj i Služitelj,
 Asketa i Razmetljivac,
 Lažljivac i Istinoljubac,
 Visokoumlje i Niskoumlje...
 Duša i Mrak...

 Šta li će u nama prevagnuti,
 kada dodje dan konačni, sudnji?
 -Mirko Kovač
"Mali narodi trebaju velike pesnike.
 Mali glumci rasipaju velike geste.
 Mali supruzi potrebuju veće supruge.
 Mala kazališta igraju istorijske drame.
 Mali ljudi uplaćuju velike automobile.
 Male pesme zatvaraju velike glasove.
 Mali narodi trebaju samo velike pesnike.
 Pobedjeni pevaju junačke pesme,
 a pobednici?
 Kroz to vreme diskretno ćute..."-A.Dedic

Zivot nema reprizu

 Jedan vremešni čovek kojem je saopšteno da je bolestan, zapisao je sledeću poruku:
 “Da imam priliku da svoj život ponovo proživim, pokušao bih napraviti više grešaka. Ne bih pokušavao da budem tako savršen. Više bih se opustio i smejao. Bio bih fleksibilniji. Više bih rizikovao, popeo bih se na više planina, preplivao više reka, otišao na mesta koja nikad nisam posetio, jeo više sladoleda i manje žitarica! Imao bih više stvarnih nevolja i manje izmišljenih.”

 Znate, ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živeli promišljeno, sa osećajem i razumno iz sata u sat, iz dana u dan.

 “Da imam mogućnost da ponovo sve proživim, više bih se puta zavrtio na ringišpilu, gledao bih više izlazaka sunca, više bih se igrao sa svojom decom, bio bih srećniji i ne bih tako uporno gunđao o svemu. No, znate, nemam tu mogućnost.”

 Nemojmo prekasno shvatiti da nemamo drugu šansu.

Kada sam zaista počeo / la voleti sebe?

Kada sam zaista počeo / la voleti sebe?

 Kada sam zaista počeo voleti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI verodostojan.
 Kada sam zaista počeo voleti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam da nateram nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, ja to zovem POŠTOVANJE.
 Kada sam zaista počeo voleti sebe, prestao sam žudeti za nekim drugačijim životom i mogao sam videti da je sve što me je okruživalo ustvari bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, ja to zovem ZRELOST.
 Kada sam zaista počeo voleti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvek na pravom mestu, u pravo vreme i da se sve događa u tačno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem SAMOPOUZDANJE.
 Kada sam zaista počeo voleti sebe, prestao sam samom sebi krasti svoje vreme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim da radim i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTVANOST.
 Kada sam zaista počeo voleti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao "zdravi egoizam", ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.
 Kada sam zaista počeo voleti sebe prestao sam želeti da sam uvek u pravu, tako sam manje grešio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.
 Kada sam zaista počeo voleti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE događa. Tako živim svakog dana i zovem to ISPUNJENJE.
 Kada sam zaista počeo voleti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboleti. Ali čim sam počeo da koristim svoje srce, moj um je dobio dragocenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.
 Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.

 ✿´´¯`•.¸¸. ི♥Misli koje je za svoj 70. rođendan, 16. januara 1959. godine, Charlie Chaplin poklonio čovečanstvu.✿´´¯`•.¸¸. ི♥

 Volite sebe.... Počnite jos danas, od ovog trenutka!!!!!!! Što pre počnete više će te voleti sebe!!!!!

петак

Hvala

Onima koji su mi se smejali, hvala. Bez njih ne bih plakala. Onima koji
me nisu mogli voleti, hvala. Bez njih ne bih upoznala pravu ljubav. Onima
koji su povredili moje osecaje, hvala. Bez njih ne bih znala da ih imam.
Onima koji su me ostavili, hvala. Bez njih ne bih otkrila
sebe... Ali onima koji su mislili da necu uspeti - njima naaaajjjjvise zahvaljujem, jer bez njih ne bih ni pokusala......

среда

Nauci.....

Poslije nekog vremena naucis da ljubav ne znaci oslanjanje, a drustvo ne znaci bezbednost, i pocnes da ucis da poljupci nisu ugovori i da pokloni nisu obecanja. I pocnes da prihvatas poraze podignute glave i otvorenih ociju, smireno kao odrasli , a ne ocajno kao dete. I naucis da gradis svoje puteve u sadasnjosti jer je tlo sutrasnjice suvise nesigurno za planiranje. Posle nekog vremena naucis da sunceva svetlost moze da opece, ako je ima previse. Zato sadi svoju bastu i ukrasavaj dusu umesto sto cekas da ti neko drugi donese cvece. I naucices da zaista mozes da izdrzis...da zaista…

уторак

Ko zna zašto je to dobro

Pročitajte ovu kratku priču…



Negde daleko, neki seljak je imao samo jednog konja. Jednog dana, taj konj mu pobegne.

Sve njegove komšije se sažalile, “Mnogo nam je žao, izgleda da baš nemaš sreće”.  Čovek je rekao, “Videćemo.”

Nekoliko dana kasnije, njegov konj se vratio, i sa sobom doveo još dvadesetak divljih konja.
Sad je čovek, zajedno sa sinom, napravio smeštaj za sve konje. Komšije se opet skupile i govorile, “Čestitamo, mora da si sad mnogo zadovoljan!” Čovek je samo rekao, “Videćemo.”

Jedan od divljih konja je uradio seljakovog sina, i polomio mu obe noge.

Sve komšije su govorile, “Tako nam je žao, užasno je to što se dogodilo. Mora da si veoma uzrujan. To je teška nesreća.” Čovek je samo rekao, “Videćemo.”

Zemlja je ušla u rat, i svi sposobni mladići su bili mobilizovani. Rat je bio užasan, mnogo je mladića poginulo. Ali seljakov sin nije bio mobilizovan, jer nije bio sposoban da hoda u vreme mobilizacije.

Sve komšije su mu govorile, “Sreća da tvoj sin nije otišao u rat, mora da ste mnogo srećni.” Čovek je samo rekao, “Videćemo.”

Ključna reč – Videćemo.

Ja se trudim da u svemu što se dešava, meni i ljudima oko mene, vidim dobro. Uvek kažem sebi “Ko zna zašto je to dobro”.
Ne verujem u slučajnosti. Verujem da se sve dešava s razlogom. I volim da verujem da će na kraju sve biti ok. Ako nije ok, onda još nije kraj.

петак

Srodne duse

Negde na planeti zemlji, rodi se neko ljudsko stvorenje. Na istoj planeti nekoliko godina kasnije u nekom drugom kraju rodi se još jedno ljudsko stvorenje.
Oni rastu , raduju se životu , igraju u svojim dvorištima , dečak kao stariji počinje da ima neka nova interesovanja i po prvi put počinje da vuče devojčice za kike.
U drugom gradu , na drugom mestu , devojčica , oblači svojim lutkicama haljine.
I kako vreme prolazi oni izrastaju u momka i devojku . On se zaljubljuje u neke devojke u svom gradu , a ona voli momka iz svog mesta.

U svakom trenutku njihovog izrastanja , pogledi na svet su im slični , ona voli što i on , a on bi uradio ono što bi ona želela. Ali oni ne znaju da postoji onaj drugi , ona i on.
Jednom se čak i desi da budu u istom gradu i da možda i prođu jedno pored drugog. Možda se i ne primete ili jednostavno se njihovi pogledi ukste na tren i zaborave.

On se ženi sa ženom koju voli i koja mu rađa decu. Ona se udaje za momka svojih snova i rađa mu prekrasnu decu. Godine prolaze , a oni i dalje ne znaju jedno za drugo i nisu ni svesni koliko su bliski , a koliko su daleko.

I onda jednog dana , na peronu slučajnih susreta on sreće nju. Kao da je poznaje od detinjstva , a prvi put se vide. Ona , prosto ne veruje da je susrela nekoga za koga je mislila da ne postoji. Da.... to je bio ipak susret srodnih duša. Mnoge od njih se i ne susretnu u životu.
Neću vam pisati moguće nastavke susreta srodnih duša. Ostavljam Vam da ih vi sami po vašem nahođenju završite.
Ali želim reći da svako ima svoju srodnu dušu , samo je pitanje dana i vremena da li će se sa njom pronaći.
Ljudi žive svoje živote , i prožive , a i ne znaju da u nekom gradu , zemlji na ovom svetu živi njihova srodna duša.
Neki dožive da pronađu srodnu dušu. Većina je ne nadje nikada.

понедељак

Sanjaj

•Ne pokusavaj vratiti jucerasnji racun i ono sto se izgubilo.Kad listovi zivota otpadnu,ne mogu se vise vratiti.Novi listovi ce porasti s novim proljecem.Zato gledaj u lisce koje zaklanja nebo,a ne ono koje je palo na zemlju,jer je ono vec postalo dio nje.Ako je jucerasnji dan izgubljen,pred tobom se nalazi danasnji.A ako su danasnji listovi otpali pred tobom je sutra.Ne tuguj za jucerasnjim danom zato sto se nece vratiti.Ne zalosti za danasnjim,jer on vec ide.Sanjaj o sjajnom suncu u sutrasnjem danu.• .rose.
Zamislite da su misli,kao kapi vode...Ako stalno ponavljate iste misli,stvarate ogromnu kolicinu vode...U pocetku je barica,pa bara,pa jezero i na kraju - okean...Ako su vam misli negativne,mozete se udaviti u moru sopstvene negativnosti...Ako su vam misli pozitivne,mozete plivati u okeanu zivota.

...naucila sam....

..naučila sam, da ne možeš nekoga natjerati da te voli.
Sve što možeš učiniti jeste, da budeš neko koga se može voljeti,
Ostalo zavisi od drugih.
Naučila sam, da ako je meni stalo do nekoga,
Ne mora značiti da je i njemu stalo do mene.
Naučila sam, da su potrebne godine da bi se izgradilo povjerenje,
A samo sekunde da bi se uništilo.
Naučila sam, da se ne računa šta imaš u životu,
Nego koga imaš u životu.
Naučila sam, da mi je potrebno mnogo vremena,
Da bih postala osoba kakva želim biti.
Naučila sam, da smo odgovorni za naša djela,
Bez obzira kako se osjećamo zbog njih.
Naučila sam, da ti kontrolišeš svoje ponašanje ili
Ono kontroliše tebe.
Naučila sam, da bez obzira koliko je veza strašna i burna,
Vatra se postepeno gasi i bolje bi bilo da na njeno mjesto
Dođe nešto drugo.
Naučila sam, da imam pravo biti ljuta, ali nemam pravo biti okrutna.
Naučila sam, da se pravo prijateljstvo i na velikoj udaljenosti ne gasi,
Što vrijedi i za pravu ljubav.
Naučila sam, da ako me neko ne voli onako kako bih ja to želela,
Ne znači da me ne voli uopšte.
Naučila sam, da zrelost ne zavisi od broja rođendana, nego od iskustva
I onog što si naučio.
Naučila sam, da nije samo dovoljan oproštaj od drugih,
Nekada moraš naučiti kako oprostiti sam sebi.
Naučila sam, da se svijet neće zaustaviti, bez obzira na moju
Patnju i bol…
Naučila sam, da ne mora značiti da se dvije osobe ne vole,
Ako se svađaju, a da se vole , ako se ne svađaju.
Naučila sam, da ne moramo mijenjati prijatelje,
Ako shvatimo da se oni mijenjaju.
Naučila sam, da ne trebaš uvijek težiti da otkriješ tajnu,
Jer bi to moglo promijeniti tvoj život zauvijek.
Naučila sam, da dva čovjeka mogu gledati istu stvar,
a vidjeti potpuno različito.
Naučila sam, da oni do kojih vam je najviše stalo,
Budu prerano oduzeti...

Đ. Balasević - "Jedan od onih života"

Oni koji odaberu samo istinu, ili samo snove, znaju da od toga sreće nema. Dve osnovne životne hemikalije zato se uvek mešaju, ali to je već crna magija, i kap jednog u drugom često je premalo, a dve kapi često su previše. Malo ko nalazi meru, ali svi pokušavaju, i to je najvažnije. A posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju istine i laži, stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta. U tom Ćupu je
štos...Kada ono prestaje detinjstvo? Kada ti neko prvi put na ulici kaže "Vi"? Kad zaplešeš na maturskom balu, kad položiš vozački, kad kupiš prvi kurton u apoteci? Ne zna se tačno... Ja mislim da prestane,
kad ostaneš bez Ćupa. Kad dozvoliš da ti ga uzmu, ili ga, ne znajući da ga koristiš, sam razbiješ..."

Đ. Balasević - "Jedan od onih života"

уторак

Neko je jednom rekao

Prilično utopističke reči,ali lepo zvuči

Radi, kao da ti novac neće trebati

Voli,kao da te niko nikad nije razočarao

Pleši,kao da te niko ne gleda

Pevaj kao da te niko ne čuje,

Živi,kao da je raj na
zemlji.

субота

Umisljeni Napoleon!!!

Kolebala sam se da li da ovo sto sam pronasla na Google,predstavim i vama,mozda ste i sami procitali,mozda se ne slazete sa ovim sto pise.Odlucite vi,a meni ne zamerite!

Zivot u Libiji pod Gadafijem DIKTATOROM :
1. Beskamatni krediti u toku studija ;
2. Prima se prosečna plata za to zanimanje ako ne nađeš posao nakon završenog fakulteta ;
3. Država plaća kao da radiš u struci ;
4. Po stupanju u bračnu zajednicu država poklanja stan ili kuću ;
5. Kupovina vozola po fabričkoj ceni ;
6. Libija ne duguje nikome ni centa ;
7. Besplatno zdravstvo i obrazovanje ;
8. 25% ljudi visoko obrazovano ;
9. 40 hlebova košta 0.15$ ;
10. Cena benzina 12 rsd/litar ;
11. Libijci ne placaju nikakve rezijske troskove (struja, telefon, voda i sl.) ;
12. Svaki Libijac koji napuni 18 godina dobija stan od drzave ;
13. Skoro i da nema nezaposlenih ;
14. Sve teške poslove rade strani radnici ukljucujuci i Srbe ;
15. Svaki Libijac ima pravo da se leci o tročku drzave bilo gde u svetu ;
16. Svaki Libijac ima pravo da studira gde hoce a ima ih i u Srbiji ;
17. Svaki student ima placen stan, hranu, skolarinu, knjige, automobil i mesecni dzeparac od 2500 evra . #

Upitajte se da li bi vise voleli da zivite u takvoj diktaturi ili u ovakvoj demokratiji kakva je u Srbiji!!!!
Ljudi ga vole,cene i stite svojim telima i zivotima.Ali kao u svakom zitu ima kukolja,odnosno ima onih koji ce i rodjenu majku prodati zarad licne koristi,za saku prljavih americkih dolara!!!
U Libiji je isti csenario kao sto je bio 1999g.u Srbiji,isti copir svetskih hijena kidise na mnogo slabije od sebe sa jednim ciljem,da ga opljacka i opustosi!!!
Njih nije briga za civile niti oni znaju sta je humanost!!!
Obama bi trebalo da vrati Nobelovu nagradu za mir,a onaj francuski pajac moze da pobije pola Libijskog naroda,nece porasti ni milimetar.
Ostace upamcen kao zli i iskompleksirani kepec i umisljeni Napoleon!!!

четвртак

Bila jednom jedna zemlja.....


... na brdovitom Balkanu. Zemlja k’o zemlja, nije bila loša. Šta više, bila je veoma lepa. Skladna kombinacija ravnice i strmina, prelepih zelenih polja i sivih opasnih stena. Ta zemlja, Srbija, bila je isprepletana divnim rekama koje su je činile još veličanstvenijom. Praktično ništa u toj zemlji nije bilo loše. Rodno tle, pogodna klima, ma – geografski raj, maltene. Međutim, postojalo je tu nešto što nije bilo dobro (Ima nečeg trulog...), a to je bio njen narod.
Godinama su se „vadili“ na to da su takvi jer su 500 godina proveli pod ropstvom Osmanske imperije ali su i taj argument izbacili iz rečnika kada su čuli da Turci svoj zakasneli napredak pravdaju time da su pet vekova izgubili na Srbima.
Srbi se često dure i govore da bi oni bili neuporedivo bolji da se njihova malena Srbija nalazi negde drugde. Ovako, na raskrsnici kontinenata i svetova, kažu – stvorena je za osvajanja i ratove.
Mali srpski narod nije ni bio svestan da za njih takve nisu krivi ni Turci ni geografski položaj, već oni sami. Nisu hteli da postanu bolji, bili su preponosni i zadrti, bili su omađijani.
Sada ću vam, draga deco, pričati malo o njima.
U Srbiji je bila veoma poštovana jedna „pevačica“ po imenu JK. Bila je do te mere poštovana da su Grci svoj glavni grad i svoju boginju mudrosti nazvali po njenoj kćeri Atini, a boginju trijumfa i pobede po njenoj drugoj kćeri – Niki. Svetom kola urbana legenda da se po malenoj Niki nazvala i čuvena fabrika sportske opreme – Nike. Ta žena, JK, bila je toliko popularna da je petnaestogodišnji Kristijan Pučijašević skalpelom na nadlanici leve ruke urezao njene inicijale. Mladi Kristijan je o JK govorio: „Srećan sam jer postojim, što mogu da se radujem svakom novom danu. Srećan sam jer se 17. avgusta 1978. godine rodila najveća balkanska zvezda - JK Tošić i što ova zemlja ima nekoga čiju muziku treba slušati, nekoga ko je prelep i ko je pravi showman. Što bi ona rekla – ŽIVOT JE LEP.“
Srpska omladina bila je veoma čudna. Dok su, primera radi, mađarska deca izlazila po pozorištima, srpska dečurlija se provodila po splavovima i klubovima. Devojčice od 16-17 godina izgledale su kao ocvale žene, imale su seksualno iskustvo jednako prosečnih francuskih prostitutki i time su se veoma ponosile.
Mladići, za razliku od svojih vršnjaka širom sveta, šetali su ’utoke i
kajle’ (prim. prev. – ’utoke’ su pištolji, a ’kajle’ – debeli zlatni lanci), oblačili su trenerke i nosili su Air Max patike. Išli su po utakmicama i tukli se (međusobno a i sa policijom), a neretko su završavali u bolnicama, sa noževima u srcu. I dečaci i devojčice bili su skloni alkoholu i narkoticima, nesvesni da tako srljaju u propast.

U Srbiji su i poznati ljudi bili čudni.


Bivše manekenke su se bogatile krađom sopstvenih fondova za borbu protiv kancera. „Nevini, nedpomitljivi“ lekari su od svojih bednih plata uspevali da školuju decu u privatnim gimnazijama, u kojima je jedna školska godina plaćana 6000€. Skupštinski poslanici su, na zasedanja parlamenta, dolazili pijani, gađali se cipelama i polivali jedni druge vodom. Manekeni su ubijali pevačice. Pevačice su tražile asistente po
reality show-ovima i zamerale mladim devojkama to što im je lak na noktima ispucao. Političari su bili IZRAZITO zanimljivi. Neki su bili neobavešteni, neki su bili narkomani,neki su želeli da pokore ceo Balkan a neki su gajili čudne naklonosti ka žirafama. Selili su Rome levo-desno, gradili klimave mostove (starije od starih), krpili rupe na putevima i plaćali sami sebe bogato. Bilo je i žena u politici, svakako. One su nosile MiuMiu cipele, draftovale su rezolucije i bile su ujedane od strane uličnih pasa.

Bilo je ’biznismena’ (prim. prev. – na srpskom, ljudi koji su bespravno prisvajali novac i koristili ga u svrhe ličnog bogaćenja i idiozitma). Oni su bili bogati i opasni. Gradili su tržne centre i pretvarali se da brinu o svom narodu, dok su im zavlačili ruke duboko u džepove.


Oh, nemojte misliti da su svi Srbi bili loši i čudni. Nisu! Bilo je tu divnih ljudi, koji su želeli da poprave stanje u svojoj Srbiji i da svoju lepu zemlju nagrade nekim lepšim i boljim narodom. Narodom kakav je zaslužila. Šta je bilo sa njima, pitate!? Pa ništa... Sagoreli su u svojim željama i nadama. O njima malo ko govori, oni su žrtve vremena, žrtve zla i kao takvi – ne spominju se. Nikada.

Pitate se šta je na kraju bilo sa Srbijom?! Srbije više nema, deco. Ona je bila baš ovde, na ovom tlu na kome mi sada učimo o njenoj istoriji. Jednog dana, potomak čuvenog Marka Porcija Katona lupio je pesnicom o sto i rekao: „Serbia delenda est“. Tog popodneva, Srbija je razrušena. Zemlja je preorana i posuta morskom soli.

уторак

Zaustavite zemlju





eh,da...ova planeta ide u nepoznatom pravcu......Moji su bili ona generacija koja je slušala ploče, bila u izvidjačima i presovala cvece i Boze svetlucavi staniol bonbona u knjizi Pola Elijara...Moji roditelji su bili generacija koja je slušala Toma Dzonsa, Pola Enku, Peta Bunu i Pleterse. Ćale je kevi ostavljao poljsko cveće na prozoru. I ona ga je čekala, kao što niko nikoga čekati nije znao.... To su bile te godine. Kada nas još nije bilo. Ni u najavi.  Ni u sjaju oka. Kada je u celom kvartu bio samo jedan televizor i zestoki Zorz Stanković. Sve ostalo je bilo po jusu....Rodili smo se i preživljavali iako naše mame nisu išle na 3d ultrazvuk. Radjale su sa 22 i nisu bile depresivne i nisu brinule da li će im deca ići u privatne ili drzavne škole. Nisu ni očekivale čudo. Išle su napred i na drugarske večere.. Oblačili smo se u Kluzu. Dobijale su karanfile za Dan zena. Nisu postojale pampers pelene i ulošci sa krilcima. Mazale su nokte sedefnim lakom i nosile mindjuše na klipsu.... Umele su da rastegnu mesečnu platu do prvog....Imale su u ormanu garderobu koju su čuvale za svečane prilike. I uvek su nešto čuvale za tamo neke dane, posebne. Očevi su radili do tri i obavezno spavali posle ručka. Služili vojsku godinu dana, pisali čeznjiva pisma i tetovirali JNA,na mišicama....A sve duševne i telesne bolesti lečili univerzalnim lekom šljivovicom Koristile su se i platnene maramice, muške karirane i zenske sa cvecem. Minival je na velika vrata stigao u naš grad. Vijagra nije postojala. U sedam i petnaest počinjali su crtići....A nedeljom pre podne domaći filmovi i Muzički tobogan. Nosili smo frotirske pidzame, potkošulje, farmerke na tregere, majice sa Sandokanom  i hulahopke. Mazali usta grozdjanom mašću. Navijali za Brus Lija...Postojali su samo vučjaci, koker španijeli i pekinezeri po parkovima. Stjuardese su bile najtlepše devojke iz kraja. Bilo je nepristojno zvati telefonom izmedju tri i pet. Rodjendane smo slavili po kućama, sa malim sendvićima sa praškom šunkom, kačkavaljem i kiselim krastavcicima!...Nalivali smo se koktom, i jupijem. Cmok, čoko-moko, i onaj u čašici jeli smo bez brige da li su pravljeni od punomasnog mleka ili ne. Navijali smo za štrumpfove i mrzeli Gargamela. Gledali Smogovce i Opstanak. Smejali se Beniju Hilu i Šojiću. Nije bilo kateringa. Hepeninga. Bar-kodova...Za razliku polova nismo saznali na forumima.Imali smo Dečje novine iz Gornje Milanovca i Tik-tak. Sa mamama nismo pričali o seksu, a knjige o seksualnom vaspitanju su nam pod obavezno uvaljivali profesori iz biologije, koji su imali dil sa prodavcima.....Pravili smo sendviće za uzinu. Čitali Politikin zabavnik. Oblačili papirnu Lu. Sakupljali sličice Sara Kej i Tarzana. Tukli smo se i svadjali. Bili šminkeri i pankeri.....Roditelji nisu angazovali advokate i optuzivali profesore za verbalni delikt i pedofiliju. Plata je stizala na vreme. Nismo imali plejstejšne, video igrice, ni sto televiziskih kanala. Imali smo Bolji zivot, Dinastiju i Sever i jug. Drti densing i Futluz...Nismo imali mobilne, čet rumove, nevladine organizacije... Imali smo stripove, upisivali smo se jedni drugima u spomenare i izostavljali stranu na kojoj je trebalo da napišemo ime simpatije.Igrali smo se po parkovima, peli po drvećima i padali. Nismo imali solarijume i frenč manikir. Reklama za zastavu 101 glasila je - Savremeno, snazno, startno i komforno vozilo sa petoro vrata. Vozili smo se bez onih dodatnih sedišta za decu, bez sigurnosnih pojaseva, zvakali smo bazooka žvake, kuvalo se sa vegetom, jeli smo šampite i ajmokac.....Čekali u idiotskim redovima da bismo ušli u prvi Metkdonalds.Viski se otvarao za specijalne prilike. Gledali smo zajedno Kviskoteku, slušali noćni program na radiju, prepričavali knjige Agate Kristi, mislili da smo postali mnogo mudri čitanjem Hesea....a i Majkl Dzekson je tada bio crnac.Nisam patetična, samo.....eto porodična slika nešto kao mama, tata, pas, al bez kravate. Nostalgija mi prodje kroz glavu. Za čim?.....bombona 505 sa crtom i zuti stojadin.....Pre nego što bude kasno, ljubazno bih zamolila - Planeto, stani, ja silazim, ako moze.

Истакнути пост

Nisam ja za ovaj svet 🙄