Baš sve počinje slučajno... a onda mi ukapiramo posle hiljadu slučajnosti da možemo da utičemo na sve to... pa onda počnemo da pametujemo i pokušavamo da eskiviramo da se "neke" slučajnosti dese... dugačak je život da ne bi imali de-za-vu-e na svakom koraku. Previše puta čujemo kurtozano "Dobro jutro" ili utrenirano " Hvala" ili
rutinsko "Volim te" - šta razlikuje svako novo izgovaranje istih reči?
1. akcentovanje
2. intonacija
3. osoba koja izgovara
4. način na koji se izgovori
5. trenutak
Sve je u trenutku...i trenutak je sve... sudbina ne postoji...mi je sami stvaramo. Nezadovoljni trenutkom svaljujemo krivicu na sudbinu... tražimo više...tražimo bolje... u potrazi za samima sobom gubimo se sve više u tuđim načelima, moralnim shvatanjima i nametnutim ponašanjima... kada u jednom trenutku postanemo zadovoljni sobom ubedimo se da smo se
pronašli, a ne shvatamo da nikada dalje od sopstvene suštine nismo
bili... merimo neizmerivo... vežemo bestežinsko... verujemo u nepostojeće... materijalizujemo duhovno... a korov sve više po Duši pušta žile... jake ruke će trebati i čelična volja da počupa sav taj korov i od ilove Duše napravi rajski vrt opet... Kako? Nežnošću i strpljenjem... ponavljanjem "Volim te" sa emocijom koja ostane da lebdi kada reč zamre na usnama... dodirima koji ne peku i ne ostavljaju ožiljke... jednostavnošću i dobrotom koju crpi iz nas samih... sve ono što jesmo... sva ona suštinska vrednost svakog čoveka leži negde duboko u našoj jednostavnosti...zakopana...prašnjava...pokrivena... Guši se u komplikovanim odnosima koji nose razočarenja i neočekivano neprijatna iznenađenja... Ljubav i Lepota imaju jednu neraskidivu vezu - Prolazne su obe! Ako su površne... Dubina Ljubavi je nemerljiva kao i širina Lepote što je neobuhvatna... Koliko ste puta u životu izgovorili "Volim te" zato što se to očekivalo od vas? A koliko puta zato, jer ste to stvarno osećali? Što više ponavljamo to a da ne mislimo...to više postaje rutina... Naučimo se da volimo samo rečju bez očekivanja dokaza delom jer ljudi su
inače jako lako zadovoljiva bića..recite im šta žele da čuju i biće
zadovoljni... Tako je lako manipulisati rečima i "osvajati teritorije" psihičkog
prostora koje nikada ne budu osvojene, a vazda kapituliraju pred
potrebom za onim što im date u trenutku... Sve ostalo se ne računa... I opet trenutak... tako majušan a neizmerno važan...tako retko iskorišten...tako potreban...tako neminovan i tako... tako prokleto prolazan... I svaki je neponovljiv... Ma koliko pokušavali da vratimo neki trenutak...da ga zadržimo...da ga ponovimo - nemoguće je... Svaki trenutak je unikat i svaki ostavlja trag u našoj prošlosti... čitava jedna savršena prošlost satkana od nesavršenih trenutaka... može da ispiše najfantastičnije romane u kojima, zamislite, trenutak
bude neshvaćen kao nešto od vitalnog značaja za fabulu tog romana... Neko to shvati ranije...neko kasnije...neko nikada... Blagosloveni su oni koji su rano naučili da uživaju u trenutku... Srećni su oni koji shvataju važnost trenutka... A samo jedan trenutak je onaj pravi - samo jedan trenutak je onaj idealni!
Sivo nebo na gradom ti me pogledas kradom a ja zamisljam da me ljubis u liftu da me skidas lagano jos na vratima. I razmisljam samo da nisi tako mlad a krijem zelju k'o sto zveri kriju trag.
A ti jos sedis kraj mene k'o da ubijas vreme dok ja ziva ginem i namerno mrlju na suknji pravim samo da nadjem razlog da je skinem. A ti jos sedis kraj mene i kazes udate zene su kao vino ma hajde probaj me malo bar noci ove a godine moje da zaboravimo. I razmisljam samo da nisi tako mlad a krijem zelju k'o sto zveri kriju trag.
Kazes godina tvojih da su devojke lake i predvidljive ja k'o na igla stojim j er se bojim da predjem preko tanke linije. I razmisljam samo da nisi tako mlad a krijem zelju k'o sto zveri kriju trag.
Kad mi se najmanje budes nadao, iz lavirinta svog kada izadjem, mozda na tvoja vrata zakucam, tisinu bar da prekinem...
Kad mi se najmanje budes nadao, k'o nekad nezvana cu ti svratiti, za vremenom sto proslo je, jos cemo dugo zaliti...
Nikad ne reci nikad, kad smo u pitanju ti i ja, sve je moguce, nema pravila... Nikad ne reci nikad, sta nosi jutro, ko to zna, sama sa sobom jos nisam raskrstila...
Kad mi se najmanje budes nadao i kada naizgled sanse nestanu, mozda nas sudbina tek planira i njene niti povezu...
Kad mi se najmanje budes nadao, k'o nekad nezvana cu ti svratiti, za vremenom sto proslo je, jos cemo dugo zaliti...