Baš sve počinje slučajno... a onda mi ukapiramo posle hiljadu slučajnosti da možemo da utičemo na sve to... pa onda počnemo da pametujemo i pokušavamo da eskiviramo da se "neke" slučajnosti dese... dugačak je život da ne bi imali de-za-vu-e na svakom koraku. Previše puta čujemo kurtozano "Dobro jutro" ili utrenirano " Hvala" ili
rutinsko "Volim te" - šta razlikuje svako novo izgovaranje istih reči?
1. akcentovanje
2. intonacija
3. osoba koja izgovara
4. način na koji se izgovori
5. trenutak
Sve je u trenutku...i trenutak je sve... sudbina ne postoji...mi je sami stvaramo. Nezadovoljni trenutkom svaljujemo krivicu na sudbinu... tražimo više...tražimo bolje... u potrazi za samima sobom gubimo se sve više u tuđim načelima, moralnim shvatanjima i nametnutim ponašanjima... kada u jednom trenutku postanemo zadovoljni sobom ubedimo se da smo se
pronašli, a ne shvatamo da nikada dalje od sopstvene suštine nismo
bili... merimo neizmerivo... vežemo bestežinsko... verujemo u nepostojeće... materijalizujemo duhovno... a korov sve više po Duši pušta žile... jake ruke će trebati i čelična volja da počupa sav taj korov i od ilove Duše napravi rajski vrt opet... Kako? Nežnošću i strpljenjem... ponavljanjem "Volim te" sa emocijom koja ostane da lebdi kada reč zamre na usnama... dodirima koji ne peku i ne ostavljaju ožiljke... jednostavnošću i dobrotom koju crpi iz nas samih... sve ono što jesmo... sva ona suštinska vrednost svakog čoveka leži negde duboko u našoj jednostavnosti...zakopana...prašnjava...pokrivena... Guši se u komplikovanim odnosima koji nose razočarenja i neočekivano neprijatna iznenađenja... Ljubav i Lepota imaju jednu neraskidivu vezu - Prolazne su obe! Ako su površne... Dubina Ljubavi je nemerljiva kao i širina Lepote što je neobuhvatna... Koliko ste puta u životu izgovorili "Volim te" zato što se to očekivalo od vas? A koliko puta zato, jer ste to stvarno osećali? Što više ponavljamo to a da ne mislimo...to više postaje rutina... Naučimo se da volimo samo rečju bez očekivanja dokaza delom jer ljudi su
inače jako lako zadovoljiva bića..recite im šta žele da čuju i biće
zadovoljni... Tako je lako manipulisati rečima i "osvajati teritorije" psihičkog
prostora koje nikada ne budu osvojene, a vazda kapituliraju pred
potrebom za onim što im date u trenutku... Sve ostalo se ne računa... I opet trenutak... tako majušan a neizmerno važan...tako retko iskorišten...tako potreban...tako neminovan i tako... tako prokleto prolazan... I svaki je neponovljiv... Ma koliko pokušavali da vratimo neki trenutak...da ga zadržimo...da ga ponovimo - nemoguće je... Svaki trenutak je unikat i svaki ostavlja trag u našoj prošlosti... čitava jedna savršena prošlost satkana od nesavršenih trenutaka... može da ispiše najfantastičnije romane u kojima, zamislite, trenutak
bude neshvaćen kao nešto od vitalnog značaja za fabulu tog romana... Neko to shvati ranije...neko kasnije...neko nikada... Blagosloveni su oni koji su rano naučili da uživaju u trenutku... Srećni su oni koji shvataju važnost trenutka... A samo jedan trenutak je onaj pravi - samo jedan trenutak je onaj idealni!