ja želim, poželim i zamišljam…!

Probudiš li se ikad
s tugom u očima?
Poželiš li tada
da te nema,
da te nikad nije ni bilo,
da kada se pogledaš u ogledalo
tamo nema nikog,
nikog poznatog?
Poželiš li trčati,
trčati i samo trčati,
vrištati na sav glas
s vrha planine,
rukama dohvatiti mjesec
i sunce nebu ukrasti?
Poželiš li ikada
noću zaspati
i nikad se ne probuditi,
jutro ne ugledati?
Zaroniti u morske dubine
i nikad ne isplivati?
Poletjeti nebu
i na zemlju se ne vratiti?
Poželiš li ikad
svijetom hodati, a nevidljiv biti,
baciti sav novac u zdenac sreće
i cijeli svijet zasaditi
jednom vrstom cvijeća?
Da li si se ikad probudio
s željom obojiti zidove u crno,
umjetno svijetlo
zamijeniti svijećama,
sred sobe upaliti vatru
i nad njom se grijati?
Poželiš li ikad
uhvatiti pticu u letu,
pogledom s nekim pričati,
uroniti u nečije misli,
biti muha za nekim stolom?
Jesi ikad zamislio
da mjesto kiše
padaju mrvice čokolade,
da ti je tijelo od meda,
oblaci da su šlag?
Poželiš li ikad
da je ljubav stvar
pa je svima pokloniti,
da su osjećaji papir
koje možeš poderati
i zapaliti,
da onog koga želiš
u istom trenu želi tebe?
Poželiš li ikada sve to,
ponekad, samo ponekad?
Poželiš li ikad ostvariti snove
ili sanjati ono što poželiš?
Jesi ikad zamislio
da se hranimo poljupcima,
da dišemo sluhom
i zrak da je pjesma?
Zapitaš li se ponekad tko si,
zašto si i što si?
Poželiš li da si
opet dijete nevino,
da te svi vole
i oko tebe trepere zvijezde?
Hej, zamisli
da svatko od nas ima svoje sunce,
svoju dugu,
svoje more, nebo, planinu,
da svatko je
gospodar svijeta svoga!
Poželiš li ikad
sve drage ljude
vidjeti za jednim stolom,
nikad ne ostarjeti,
nikad tugu ne osjećati
niti za bilo kim žaliti?
Poželiš li ikad
biti u jednom trenu leptir,
zmija ili pahulja snijega?
Ah, poželjeti sve to!?
Da…, malo je teško!
Ali, daj, reci mi,
poželiš li ikad
da sam pokraj tebe,
zamišljaš li me
u svom naručju,
poželiš li me ljubiti,
milovati, gledati?
Ja?!
Da,
ja sve to poželim svaki dan,
jer ja želim,
poželim
i zamišljam…!