Moć ljubavi

 O kako je lijepo biti mlad,
 i biti star i bolestan biti i biti zdrav,
 ako ljubav spaja, rastvara i guši
 sve rane, svaku bol, svaku suzu
 uz magiju čarobnih niti kojima obasipa
 i bogate i siromašne, i pametne i lijepe,
 pa i one koji tim se osobinama ne mogu dičiti.

 No za svako biće ljubav ima svoj plan…
 Ljubav neće zaboraviti ni najmanje među ljudima,
 ta podjednako raspoređuje dar za sve duše
 što kroče ovim svijetom obilježeni
 različitim vrlinama i manama koje sama odbacuje,
 jer ona ne postoji za jedno već za tisuće i milijune različitih.

 Ta ljubav je kao cvijet i sunce,
 što jedno bez drugoga smisao ne bi imali!
 I ako sunce dovoljno topline ne pokloni cvijetu,
 on neće preživjeti, jer ljubav tu ne stanuje…
 I sve je u ovoj misteriji po ljubavi satkano,
 na njenu će smrt sve i utihnuti,
 jer nema cvijet bez sunca,
 ni ljubavi bez simbioze duša,
 bez jednog srca koje postaje iz dva srca različita…

 Ta sve je ljubav i tko ljubav ne prihvaća
 apsolutno time odbacuje i svijet,
 svoj život, svaki dan u koji nakon noći uplovi,
 jer sam čin buđenja utemeljen je na ljubavi
 Onog bića koje je dopustilo da se toga jutra probudimo.

 Stoga, vjerovati da ljubav ne postoji
 slično je vjerovanju da je trava plava
 ako ju zelenu pak vide naše oči.
 I ljubav mi odbaciti ne možemo,
 iako nas ponekad rastuže njezine odluke,
 kad ona pak odluči ne baciti svoje tanke zlatne niti
 na onu dušu s kojom bismo htjeli doživjeti
 tu čaroliju snage i veličine Njezinog djelovanja.

 Ali ljubav ima plan i po tom planu će i nama dati
 ono što pak zaslužujemo i što će donijeti najviše ploda
 u njezinom nastojanju da pokori svijet
 te njime jednoga dana u potpunosti i zavlada…

 (Antonio Gavran)