....ovo su poruke u boci.. neke znaju adresu na koju putuju, a neke su tek tiho spuštene u vodu da ih struja nosi..... ♥ღ
четвртак
Đorđe Balašević
Pričaće ti jednom možda, kako sam ja bio... Štošta...
Pile moje... Pače moje malo...
Mudrovaće, Badavani... Kad me nema da se branim...
Da sam blizu... Ne bi im se dalo...
Pričaće ti o plovidbi... Ti što nisu sidro digli...
Šta sam za njih neg ukleta šajka?
Tvrdiće, sa zlobnim sjajem... Da sam drhtao pred zmajem...
Gledali su oni... Iz prikrajka...
Al ti slutiš otkud bore... Trunje se u oku diglo...
Olujno je tamo gore... Gde nas nije puno stiglo...
Znam da sanjaš more sveća... I korake po tom doku...
Ti si tamo bio... U mom oku...
Pričaće ti, kojekakvi... Zloba se ko rubin cakli...
Kako odjek mog osmeha ječi...
Kleće se u pretpostavke... Kljuckajući, kao čavke...
Moje loše prepričane reči...
Brojao sam ljude s krsta... Pravila i izuzetke...
Posvud promačena vrsta... SAMO RETKI NAĐU RETKE
Znam da sanjaš vaskrsenje... Jednu siluetu plahu...
Ti si tamo bio... U mom dahu...
Pričaće ti jednom svašta... Boljima se teško prašta...
Pile moje... Pače moje malo...
Silni miševi u boci... Javiće se ko svedoci...
Pustolovnog traganja za Gralom...
Ne znam više, bože prosti... Dal da strepim... Il da stremim...
Da to breme posebnosti... I na tebe nakalemim?
Ako nije kasno već?
Znam da sanjaš rimovanja... Krike... I tišinu nemu...
Ti si bio svugde u mom svemu...
Pile moje... Pače moje malo...
Lavče moje...
Đorđe Balašević
Pile moje... Pače moje malo...
Mudrovaće, Badavani... Kad me nema da se branim...
Da sam blizu... Ne bi im se dalo...
Pričaće ti o plovidbi... Ti što nisu sidro digli...
Šta sam za njih neg ukleta šajka?
Tvrdiće, sa zlobnim sjajem... Da sam drhtao pred zmajem...
Gledali su oni... Iz prikrajka...
Al ti slutiš otkud bore... Trunje se u oku diglo...
Olujno je tamo gore... Gde nas nije puno stiglo...
Znam da sanjaš more sveća... I korake po tom doku...
Ti si tamo bio... U mom oku...
Pričaće ti, kojekakvi... Zloba se ko rubin cakli...
Kako odjek mog osmeha ječi...
Kleće se u pretpostavke... Kljuckajući, kao čavke...
Moje loše prepričane reči...
Brojao sam ljude s krsta... Pravila i izuzetke...
Posvud promačena vrsta... SAMO RETKI NAĐU RETKE
Znam da sanjaš vaskrsenje... Jednu siluetu plahu...
Ti si tamo bio... U mom dahu...
Pričaće ti jednom svašta... Boljima se teško prašta...
Pile moje... Pače moje malo...
Silni miševi u boci... Javiće se ko svedoci...
Pustolovnog traganja za Gralom...
Ne znam više, bože prosti... Dal da strepim... Il da stremim...
Da to breme posebnosti... I na tebe nakalemim?
Ako nije kasno već?
Znam da sanjaš rimovanja... Krike... I tišinu nemu...
Ti si bio svugde u mom svemu...
Pile moje... Pače moje malo...
Lavče moje...
Đorđe Balašević
Ljubavna Vrtoglavica
Rekao je:
"Madam, naoštrite bolje svoju štiklu
da bolje probode sunce,
kad kleknem pred vas
da vam poljubim koleno".
Zatim je osmehom starog osvajača,
nastavio pevati misao:
"Ni mesec uostalom,
nije vredan pomena ,
dok ga ne pronadjem prije
no ti se negde lopovski prikrade
dahom mog poljupca..
-Oh,da je samo znao,
da su mi od svih tih dosetki,
bile draže njegove oči
i po koji zračak mesečine
na srebrenoj kosi!
Oh, da je znao,
da su mi bile važnije
njegove nemušte pesme,
koje je zbog mene učio pisati,
nego li sve vasionske reči
koje su po meni padale,
poput najlepšeg srebra zimskih pahuljica...
Danas je Beograd obučen u kazaljke,
kao onda kad mi je zanesen rekao:
" Slušaj,ako se pokvari vreme,
to sam ja okačio svoje srce na Tvoj sat,
pa Ti od njegovog radovanja sekunde ne rade! "
-Ako sam noćas upao pod Tvoje pokrivače,
to je zato da bi Ti poljupcem poljubio rame
dok si mi na grudima bezbrižno spavala,
devojko moja...
Oh,da je samo znao, kako je valjalo ćutati-
kad se najglasnije sneva!
Da je samo znao, uzeti me za ruku
i povesti sa sobom ,
na mesto, gde uz pucketanje kamina,
mirišu zime i snevaju leta! Ostavila bih za njegovu bezbrižnost ,
svu slavu ovoga sveta ,
i njome zavejala prozore godina.
-Jer davno naučih,
kako tuga kuca po vetrovima,
a oblak sakriven od sunca postaje kiša,
obliven bujicom suza radosnica...
Zato,
kad me iz senke odnekud presretne ,
i bez najave u obraz cmokne - njegova pesma ,
snažno stisnem trepavice,
da mi ni jedno slovo ne pobegne iz zenica...
Pošaljem natrag, prve reči kojima me osvojio
kleknuvši na kolena.
"Uputite prosjaku Vaše ljubavi,
bar jedan poljubac
i naoštrite svetlost svojih štiklica
da lakše probodete sunce
i moje srce u njima ,
dok klečim na kolenima...
Ako se pokvari vreme u kazaljkama,
da bude haljini vašoj vetar
u sazveždju rima ,
kad Vas zatvorenih očiju- snevam...
Tako je mene zaveo,dečak
najmladji od svih koje upoznah,
koji odvažno kleči na pragu vremena.
Dok nasmešena na srebro pahulja
posmatram
-koliko me nevidljivo voli, po preletu ptica,
koje mi ponekad na dlan slete
-da podsete,
da pogledam niže
gde kleči - moja ljubavna Vrtoglavica.
( Violeta Božović )
"Madam, naoštrite bolje svoju štiklu
da bolje probode sunce,
kad kleknem pred vas
da vam poljubim koleno".
Zatim je osmehom starog osvajača,
nastavio pevati misao:
"Ni mesec uostalom,
nije vredan pomena ,
dok ga ne pronadjem prije
no ti se negde lopovski prikrade
dahom mog poljupca..
-Oh,da je samo znao,
da su mi od svih tih dosetki,
bile draže njegove oči
i po koji zračak mesečine
na srebrenoj kosi!
Oh, da je znao,
da su mi bile važnije
njegove nemušte pesme,
koje je zbog mene učio pisati,
nego li sve vasionske reči
koje su po meni padale,
poput najlepšeg srebra zimskih pahuljica...
Danas je Beograd obučen u kazaljke,
kao onda kad mi je zanesen rekao:
" Slušaj,ako se pokvari vreme,
to sam ja okačio svoje srce na Tvoj sat,
pa Ti od njegovog radovanja sekunde ne rade! "
-Ako sam noćas upao pod Tvoje pokrivače,
to je zato da bi Ti poljupcem poljubio rame
dok si mi na grudima bezbrižno spavala,
devojko moja...
Oh,da je samo znao, kako je valjalo ćutati-
kad se najglasnije sneva!
Da je samo znao, uzeti me za ruku
i povesti sa sobom ,
na mesto, gde uz pucketanje kamina,
mirišu zime i snevaju leta! Ostavila bih za njegovu bezbrižnost ,
svu slavu ovoga sveta ,
i njome zavejala prozore godina.
-Jer davno naučih,
kako tuga kuca po vetrovima,
a oblak sakriven od sunca postaje kiša,
obliven bujicom suza radosnica...
Zato,
kad me iz senke odnekud presretne ,
i bez najave u obraz cmokne - njegova pesma ,
snažno stisnem trepavice,
da mi ni jedno slovo ne pobegne iz zenica...
Pošaljem natrag, prve reči kojima me osvojio
kleknuvši na kolena.
"Uputite prosjaku Vaše ljubavi,
bar jedan poljubac
i naoštrite svetlost svojih štiklica
da lakše probodete sunce
i moje srce u njima ,
dok klečim na kolenima...
Ako se pokvari vreme u kazaljkama,
da bude haljini vašoj vetar
u sazveždju rima ,
kad Vas zatvorenih očiju- snevam...
Tako je mene zaveo,dečak
najmladji od svih koje upoznah,
koji odvažno kleči na pragu vremena.
Dok nasmešena na srebro pahulja
posmatram
-koliko me nevidljivo voli, po preletu ptica,
koje mi ponekad na dlan slete
-da podsete,
da pogledam niže
gde kleči - moja ljubavna Vrtoglavica.
( Violeta Božović )
Пријавите се на:
Постови (Atom)
Истакнути пост
-
Nemoj da te zavara izraz moga lica. Jer, nosim masku, hiljade maski, maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja. U ...
-
Ko je slep? - Onaj koji ne moze da vidi ostali svet. Ko je nem? - Onaj koji ne ume da kaze ljubaznu rec u pravo vreme. Ko je siromasan...