Danasnji dan ima poluspustene kapke i sasvim uspavano lice…Sva njegova ranjivost se vidi na crtama koje su nezne i
opustene.Dugo je trebalo jutru da zavede noc, terajuci je da se povuce i ustupi mesto danu, koji jos uvek ima krpice sna u ocima…
Danas oblaci vode ljubav , spajani vetrovima koji ih lagano donose jedne drugima.
Lice dana koji mirise na med, vanilu i
lenju, senzualnu zudnju, cini da se i sama osecam tromo, usporenih pokreta i misli, nespremna za ista sem
lencarenja,sanjarenja i uzivanja u citanju knjige.
Povremeno pogledam kroz prozor u oblake – grudvice pamuka, sto su
ispale iz postelje neke boginje, dok je nocas plovila kroz svoje snove..
I Bogovi sanjaju…zar ne?
Smeskam se zamisljajuci tu sliku. Postelja od nebeskih oblaka, pod nogama tepih od zvezda nocu, a danju zlatasta staza od sunca….
Spustam knjigu i lagano tonem u popodnevni san…Mozda cu u njemu i ja hodati stazama od zvezda, skupljati one najlepse i staviti ih u necije oci…
Da budu srecne…