недеља

Vruce... hladno...

Ne volim igre vruće-hladno.Teraju me da ignorišem i ono malo slatkog i nestanem.
Neke se priče nikada ne mogu objasnti.Sve smo ono nešto blizu a nismo ni blizu.Jel' se mi to igramo?
A ja previse jednostavna da bih bila zadovoljna igrarijama.
Ljudi se često previše razmeću sa ponudama i obecanjima koja nikad ne ispune.A možda smo ipak na neki način dragi,ko će ga znati
.Zar je moguće nekoga baš dobro poznavati dok ne vodiš ljubav sa njom ili njim.
Kad nam se to desi,tek onda možemo pričati o bliskosti.
Ako nam se desi opet,onda je to intima,želja,potreba i emocije nemerive.
Ako nam se ne desi drugi puta,onda je to klasika.To može imati svako.
On ponekad može biti i čista mržnja.Da,daaa. još kako može biti i mržnja.
Ali kad je dobar,onda je i sve drugo dobro. Onda se sve uklapa. Vrlo malo ili ništa nam smeta. Sve se može popraviti,ulepšati,doterati,prevideti pa čak i oprostiti i sačekati.
Tad se rastojanje između ubistva i preživljavanja,poput otrova, meri gramima.
Tad se i zrak koji ne primečujemo,pretvara u zrak koji dišemo.
Ja vrlo dobro znam šta neću.Još kad bi neki znali šta hoće,bilo bi potpuno...

Истакнути пост

Nisam ja za ovaj svet 🙄