недеља


Ne volim da te volim.

Ne volim da te imam.

Ne volim.
Kada bih volela tebe
Srušila bih sebe.
Sebe volim jer moram
Sebe imam uvek
Sebi ostajem
Sama
Ničija.
Tvoja jer me ti hoćeš
Jer me voliš
Jer me hoćeš.
Želiš.
Znaš li da nemaš nadimak
Nemaš ni ime
Imaš dva slova kojima ja znam značenje.
Dva slova koja me drže budnom
Kada pozoveš
Tada vidim prošlost
Laži
Izdaju.
I neću da te volim
Iako mi se stomak zgrči kada me dotakneš.
Nazvaću to željom
Bestidnom
Ljudskom
Izdajničkom.
Ali to ljubav nije.
Boli me što ne mogu da oprostim.
Ali ne mogu to je jače od mene.
Ne volim te.

субота

Nije moglo drugacije....


Pamtimo samo ono sto bi lepo.

Neka ovo bude samo jedna prica u nizu...verujem da 

je mozes okrenuti da bude pozitivna.

Rekao je neko.

Pozitivna je.

Nije ljubavna.

Nije ratnicka.

Obicna prica o dvoje lutalica koji su se mimoisli.

Svako u svoj svet.

Prica je posvecena njemu,iako ce mnogi pomisliti da

 je za njih pisana.

A nije,jer samo on ce znati...

Kakav je miris dunje sa babinog ormara?

Gde najlepse mirise punjena paprika?

Koliko staklenaca se daje za jedan porcelanac?

Zasto je Badza bolji od Popaja,tog uvek ispravnog 

momka?

Za koju svrhu Ratnik svetlosti cuva strazu jednom 

decaku?

Nismo bili ljubavnici.

Nismo bili prijatelji.

Nismo bili poznanici.

Nismo bili stranci.

Zena koje nema.

Ratnik bez vojske.

Bela zastava za kraj bitke,pobodena u nekom 

nepostojecem svetu.

Kao predaja.

Prica koja nema ni pocetak ni kraj.

Dvoje ljudi koji su dali sve od sebe da sto vise 

povrede jedno drugo.

I uspeli u tome.

Tako je sudjeno.

Nije valjda moglo biti nikako drugacije...

Kao dva ovna koja se susretnu na brvnu,pa procene

da je onaj drugi jednako snazan kao i on sam,da su 

isuvise slicni...da ce samo povrediti jedno drugo,pa 

nece biti pobednika i porazenog.Odmeravaju snage 

onog drugog,gadjajuci sitnim malim 

strelicama,njima naizgled bezazlenim,ali koje kao 

mac seku onog drugog.I onda shvate da je 

uzaludno,da ne zele da povrede jedno drugo.Ovo je 

bilo dovoljno.

Pa se okrenu,i napuste bitku.

Svako na svoju stranu.

A brvno ostane kao nemi svedok na nemirnoj reci.

Pozitivna je prica...zbog dunje sa babinog 

ormara...zbog onih ljudi kakvi su mogli postati...da 

nije bilo Drekavca.

Onog drekavca u njima,on im je presudio.

Bolje nije moglo...


....



Ja jos uvek verujem...

"Kad pomislim na nas,
zaboli svaka kost,
i ne vidim nikog oko sebe.

Ko u daljini glas,
ko poruseni most,
jedino uspomene vrede,
jer ne dam im ja,
godinama da izblede.

Da li verujes u to
da jos sanjam dodir tvoj,
da te pamti svaki pedalj tela mog.

Da li verujes u to,
da smo mogli zajedno,
sto nikad necu ja sa njim ni ti sa njom.

Da li verujes u to,
da smo skupa mogli sve,
jer ja jos uvek verujem.

I ti si ko i ja
u svojoj kuci gost,
duse su nase tamo negde.

Ko u daljini glas,ko poruseni most,
jedino uspomene vrede,
Jer ne dam im ja godinama da izblede.



Sve je u trenutku...

Baš sve počinje slučajno...
a onda mi ukapiramo posle hiljadu slučajnosti da možemo da utičemo na sve to...
pa onda počnemo da pametujemo i pokušavamo da eskiviramo da se "neke" slučajnosti dese...
dugačak je život da ne bi imali de-za-vu-e na svakom koraku.
Previše puta čujemo kurtozano "Dobro jutro" ili utrenirano " Hvala" ili rutinsko "Volim te" - šta razlikuje svako novo izgovaranje istih reči?

1. akcentovanje

2. intonacija

3. osoba koja izgovara

4. način na koji se izgovori

5. trenutak



Sve je u trenutku...i trenutak je sve...
sudbina ne postoji...mi je sami stvaramo.
Nezadovoljni trenutkom svaljujemo krivicu na sudbinu...
tražimo više...tražimo bolje...
u potrazi za samima sobom gubimo se sve više u tuđim načelima, moralnim shvatanjima i nametnutim ponašanjima...
kada u jednom trenutku postanemo zadovoljni sobom ubedimo se da smo se pronašli, a ne shvatamo da nikada dalje od sopstvene suštine nismo bili...
merimo neizmerivo...
vežemo bestežinsko...
verujemo u nepostojeće...
materijalizujemo duhovno...
a korov sve više po Duši pušta žile...
jake ruke će trebati i čelična volja da počupa sav taj korov i od ilove Duše napravi rajski vrt opet...

Kako?
Nežnošću i strpljenjem...
ponavljanjem "Volim te" sa emocijom koja ostane da lebdi kada reč zamre na usnama...
dodirima koji ne peku i ne ostavljaju ožiljke...
jednostavnošću i dobrotom koju crpi iz nas samih...
sve ono što jesmo...
sva ona suštinska vrednost svakog čoveka leži negde duboko u našoj jednostavnosti...zakopana...prašnjava...pokrivena...
Guši se u komplikovanim odnosima koji nose razočarenja i neočekivano neprijatna iznenađenja...
Ljubav i Lepota imaju jednu neraskidivu vezu - Prolazne su obe! Ako su površne...

Dubina Ljubavi je nemerljiva kao i širina Lepote što je neobuhvatna...
Koliko ste puta u životu izgovorili "Volim te" zato što se to očekivalo od vas?
A koliko puta zato, jer ste to stvarno osećali?
Što više ponavljamo to a da ne mislimo...to više postaje rutina...

Naučimo se da volimo samo rečju bez očekivanja dokaza delom jer ljudi su inače jako lako zadovoljiva bića..recite im šta žele da čuju i biće zadovoljni...
Tako je lako manipulisati rečima i "osvajati teritorije" psihičkog prostora koje nikada ne budu osvojene, a vazda kapituliraju pred potrebom za onim što im date u trenutku...
Sve ostalo se ne računa...
I opet trenutak...
tako majušan a neizmerno važan...tako retko iskorišten...tako potreban...tako neminovan i tako...
tako prokleto prolazan...
I svaki je neponovljiv...
Ma koliko pokušavali da vratimo neki trenutak...da ga zadržimo...da ga ponovimo - nemoguće je...

Svaki trenutak je unikat i svaki ostavlja trag u našoj prošlosti...
čitava jedna savršena prošlost satkana od nesavršenih trenutaka...
može da ispiše najfantastičnije romane u kojima, zamislite, trenutak bude neshvaćen kao nešto od vitalnog značaja za fabulu tog romana...
Neko to shvati ranije...neko kasnije...neko nikada...

Blagosloveni su oni koji su rano naučili da uživaju u trenutku...

Srećni su oni koji shvataju važnost trenutka...

A samo jedan trenutak je onaj pravi - samo jedan trenutak je onaj idealni!

Mrlja


Sivo nebo na gradom
ti me pogledas kradom 
a ja zamisljam da me ljubis u liftu
da me skidas lagano jos na vratima.
I razmisljam
samo da nisi tako mlad
a krijem zelju k'o sto zveri kriju trag.
 
A ti jos sedis kraj mene
k'o da ubijas vreme
dok ja ziva ginem
i namerno mrlju na suknji pravim
samo da nadjem razlog da je skinem.
A ti jos sedis kraj mene
i kazes udate zene su kao vino
ma hajde probaj me malo bar noci ove 
a godine moje da zaboravimo.
I razmisljam
samo da nisi tako mlad
a krijem zelju k'o sto zveri kriju trag.

Kazes godina tvojih 
da su devojke lake i predvidljive
ja k'o na igla stojim j
er se bojim da predjem preko tanke linije.
I razmisljam
samo da nisi tako mlad
a krijem zelju k'o sto zveri kriju trag.





Nikad ne reci nikad...

Kad mi se najmanje budes nadao,
iz lavirinta svog kada izadjem,
mozda na tvoja vrata zakucam,
tisinu bar da prekinem...

Kad mi se najmanje budes nadao,
k'o nekad nezvana cu ti svratiti,
za vremenom sto proslo je,
jos cemo dugo zaliti...

Nikad ne reci nikad,
kad smo u pitanju ti i ja,
sve je moguce, nema pravila...
Nikad ne reci nikad,
sta nosi jutro, ko to zna,
sama sa sobom jos nisam raskrstila...

Kad mi se najmanje budes nadao
i kada naizgled sanse nestanu,
mozda nas sudbina tek planira
i njene niti povezu...

Kad mi se najmanje budes nadao,
k'o nekad nezvana cu ti svratiti,
za vremenom sto proslo je,
jos cemo dugo zaliti...


Истакнути пост

Nisam ja za ovaj svet 🙄