недеља

Pahulja

Pitali su me: „Šta bi bila da nisi čovek?“... „Pahulja.“- rekla sam.. Nasmejali su se, ali niko nije upitao zašto. Razumem ja taj njihov bezazleni smeh sa onim toplim pogledom, jer znaju oni da moja objašnjenja liče na prozu večno zaljubljenog i zalutalog romantičara. Kasnije sam se odvojila od njih i posmatrajući pahulje kako pristižu jedna za drugom, trljala ruke da ih ugrijem. 

Nemaju oni pojma. Ko ne bi želio biti pahulja? Kako su samo lepe, kristalno belog sjaja, izvezene čarobnim koncem u najljepšim oblicima. Male ledene kraljice koje, što ih više posmatraš, hlade uzavrelu krv ostaljajući delove tela, kojim ih dotičeš, hladnim. Kada su same i slete na nešto toplo nestanu i izgube se, ali zato više njih mogu dati novu odeću hladnim betonima, ogoljelim drvećima, beživotnim livadama i prljavim krovovima od kojih zabljesnu i izgledaju tako čarobno. Pahulje izmame osmeh deci i odraslima, čine ih sretnima. Kada se u proleće otope, sa njima se otope sve igre u snegu, svi poljupci pod pahuljama i svi zagrljaji koji su se odupirali hladnoći.. ali ostaju sva ta prelepa sećanja, i uvek ih pamtiš, po jednoj zimi, po jednom snežnom prekrivaču, po jednoj pahulji..

Da sam pahulja, tačno bih znala šta bih uradila.. Plesala bih sa svojim prijateljima u zraku, a onda bi se odvojila i sletela na njegove usne, od kojih se topim i ovako, kao čovek. Sledila bi ih i kao hladnoća prostrujala bih njegovim telom, uvukla se u srce, pomešala bih toplo sa hladnim, i dok se tako polako topim, u srce bih uvukla sećanje na svaki naš poljubac, svaki osmeh, svaki trenutak i dan zajednički proveden. Ostala bih tu zauvek, tako da ništa od toga ne zaboravi, da mu u srce ne može ući niko drugi, da ga niko ne može ohladiti i ugrejati u istom trenu, da ga niko ne može dotaći, niko nasmejati.. osim mene, drage, drske, i večno njegove .


Истакнути пост

Nisam ja za ovaj svet 🙄