четвртак

Noću

Noću me najviše zagrle prošlost i uspomene…
 Uz kapljice muzike, što na sve me seća…
 Prigrlim samoću, drhtimo skupa i tražim reči da prenesem osećaje…
 I onda tako, opet stignem do njega… očiju… i imena…
 Volim da se sakrijem u njegovom imenu…
 Osetim se kao cvet lavande skriven u ukrasnom kavezu prekrivenom najfinijom svilom…
 Jačina njegovog imena me čuva, šapuće mi tiho najsuptilnije utehe, mazi me u snovima i teši kada njega sanjam…
 Zarobim se tamo gde se sreću java i san, tamo gde ga nepodnošljivo volim…
 Tamo gde se sećam šta sam sanjala a ne mogu to da pretvorim u stvarnost…
 I onda zažmurim…
 Tiho izgovorim to ime i nateram se da svako slovo urežem duboko u pore na licu…
 Dodiruje me nežno i pokušava da dopre do svega onoga što on ne želi…
 I rastužim se onda…
 Sklupčam se u nekom ćošku svih svojih pisanja, svih svojih šaputanja i svih svojih snova u kojima lepršam kao paperje na vetru i činim sve tako rastresito neodoljivim i baršunastim…
 I žalim, što ne mogu da to promenim…
 A ni sebe…

Нема коментара:

Постави коментар

Ovaj obrazac služi za slanje komentara i poruka ako Vam je potreban neki vid kontakta sa korisnicima.

Истакнути пост

Nisam ja za ovaj svet 🙄